rečima svojim popunjavam prazne prostore ovih umršenih pogleda ne pronalazim sebe u njima gubim se kao odraz davno ostavljenih pokreta polako se krećem, nečujno iako ne odustajem ostajem čujem zvuke, boje koje ne vidim hodnicima mojim, obojenim dodirom teško se predajem nestajem Elena Bovo
Nije bilo reka, ni magli. Kao ljudi, bojali smo se mora. Gotovo je sa napuklim suvenirima; nađosmo, posle svih dosada, otkriven lik. Život, po koja figura, bez simbola. Sačuvani nameštaj, predeo planinski; ni Sparta, ni Markesov Makondo. Ni Urala, ni Urge, ni Vizantije, u nekoliko staništa. Ni reči velikih, jedino…
Stojim na uglu ulice, naslonjen na trošni zid, kao ikona grada. Tu na uglu, gde se ulice ukrštaju, tu sam svoj na svome. U ustima dogoreva cigareta, pogledom pratim ljude oko sebe. Jedino što je ostalo je nadanje, da ću je videti još jednom, da će slučajno proći, baš tu…
Takni malo odlaska u nešto drugo. To je kao tamno okno iza kojega se zna da je more. Šapni malo suplesačici u uho. Imaj popito nekog jakog pića; budi budala, budi samoblag. Naslućuj iza orkestra prostore. Ushtjedni zakoračiti kroz staklo i odšetati. Misli, da se događa čudo za male pare.…
Čekam sunce na klupi u parku Preko puta od moga stana Pratim hod oblaka na nebu I zagrljenih parova Na stazi između borova Čitač novina s drugog kraja klupe Prati hod mojih pogleda Ljubav nije oduvek postojala Nju je znate izmislila sirotinja Da bez dukata dođe Do slatke ženske brave…
Tkam jedno platno, Prostire se celom dužinom mog života. Na njemu se prepliću niti kojima nema broja, Mali oblici sa velikim. U raznim bojama se sudaraju, Tople i hladne boje, Gradeći neki oblik. Provlačenjem niti kroz potku pravim novi korak u svom životu. Leon Spilliaert
Dvadesetprvi. Noć. Ponedeljak Silueta predsedništva u tami. Jedan bezveznjaković – ko zna zašto – je izmislio priču da ljubav postoji na ovoj zemlji. Ljudi mu veruju, možda zbog lenjosti ili dosade, žive tako: čekaju na sastanke grozničavo, sa strahom, i kada pevaju, pevaju o ljubavi. Ali istina se nekima sama…
Nisu krivi što su im u detinjstvu pričane bajke i sve želje ispunjavane. Kao i onda, tako i sad, kad im se nešto ne svidi, ljute se. Oni su i sad deca, stoga, nemojte se ljutiti na decu. Kad bi mogli, po ceo dan bi se igrali, ali su im…
Zabranjeno je plakati, a da se nešto ne nauči, probuditi se, a ne znati šta sa sobom, plašiti se svojih sopstvenih uspomena. Zabranjeno je ne smejati se problemima, ne boriti se za ono što želiš, odustati od svega zbog sopstvenog straha da ostvariš svoje snove. Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,…
Ti zemljo zaslužuješ bolje ljude, ne ovakve kao mi. Tebe zemljo nazivam majkom, ali te napuštam i odlazim daleko. Ti zemljo nemaš pravo da mi uzmeš za zlo, što me druga zemlja hrani. Tebi zemljo moja nisam bio dobar, zemljo moja…maćeho. David Hewson – Mother Earth