Majdani u biću na dvije noge – Tin Ujević

by admin

I

Povijest mora biti pregažena! Gazi sa mnom
na svjetlonosne budućnosne staze.
Klikni širem nebu! Šetnjom tamnom
izvest ću te u radosne oaze.

Kroz trijemove ruža i mirta, a uz svirke
kovrčaste, ti ćeš vlage ispunjenja liti,
kada, vođen rukom boga i ritmom dirke,
stopama almeje uđeš u Magic city.

Prošlost je mora, i na potiljku gvozdena šapa demona;
no ti, što su hvatali vjetre povrh najširih mora,
stisli su kao citronu u šaci skladove nebosklona,
i dočekali otkriće najljepših srećnih zora.

Tako, kada stupiš među svečane povorke pjane,
i u otajstva mašte iza biljurnih dveri,
zaboravit ćeš vijek, godinu, mjesece, dane,
i staru mudrost pred plesom nevinih vilinskih kćeri.

I ustati ćeš vidovit pred panoramu svijeta.
U zelenome prožimanju sav, oporaviti
bolećiv i molećiv uzdah kadu cvijeta,
dokučiti ćeš ključe Uma: sve Zaboraviti.

Kroz trijemove ruža i mirta, a uz svirke
kovrčaste, ravan drug u višoj sviti,
ti ćeš, vođen rukom boga i ritmom dirke,
stopama almeje ući u Magic city.

II

To je kruna mojeg obećanja. Jer ti si plodna brazda
kojom sam (zipko bilja i raslina) uzvisio golet.
Nad nebodere, nad zvijezde avenija zračećih što ih sazda
dedalski dlan majstora, ti uspe viši polet.

Ja te vidim, kroz zlaćane magle zlatnih Babela,
rukovatelju od sto vrtoglavih bioskopa,
sa slušaljkom na uhu, gdje upravljaš krijes kabela
i prama najdaljem Suncu vrtiš zur teleskopa.

Zakonit red bila u tutnju kotača
lijeva duh u slova; vadi put iz retorta;
pred zastavicom tvojom po izbor momčad jača
noge i gležnje i bedra na poprištima sporta.

Alat su tvoji prsti, i vješti aparati.
Kao slovke stoljeća slažeš ručke i vretena.
Kotlovi i dimnjaci tvoji su svakodnevni sati
kroz koje ključa i plaši Sanja: dići se nad Vremena.

Koje čudo, ako na daskama najluđih drama
bivaš Hanswurst i diva od grijeha i alkohola,
da, po zastoru, začuješ doziv borbenih tama:
“Sutra ujutro, druže, povrh Južnoga Pola!”

Ti nisi, gažen, i blažen, od malene ljudske kobi,
pao na kolena k Sfingi ni k dveri Tebe umijeća,
niti si, prošav kroz vjerski pogružen Gobi,
zašo u darmar rasprava tananih sjednica vijeća.

Ali si dao najbolju muku, kasnolijeg ranorani,
iz utrobe i sjemena, iskru kroz mozak i oči,
da ne bi mirni napor osvojenja ostao izbrisani
strti životopis, bez grba, na grobišnoj ploči.

Jer tvoj mozak uključuje firmamente;
on je kovča i lanac na teškom foliju mudraca.
Prosijekom na žili rujno pečatiš pergamente,
skiptikone na platna maštovita kamera baca.

Ti si nova Savjest. Mlada Povijest. Svijest u krajnjem visu.
Odliva se iz kalupa vrelih žena tvojega kova;
žena, ko što Belkis, Lilit, Tamar nisu:
Povijest Budućnosti bit će đerdan Snova.

Da bi se osnovi naši vjenčali u plodnome braku,
ti što na škveru oružaš lađu za daleke luke Nade,
da odeš na kraljevski poklon istočnom vitezu Maku
i u vrtove bajne priče Šeherezade,

pobodi radije koplja pred svilom čadora mojega loga,
da napustimo drage i zaposlene škvere,
u potjeru za dupljem tajanstvenoga boga,
naprijed, da pustim u pogon orlovske propelere!

Ruben Martins

Ruben Martins

Share

Ostavite komentar

Your email address will not be published. Required fields are marked *