Velika strepnja od budućih stvari,
od mora dubine,
od strave crnine,
u meni kipi, i ključa, i vari,
ogromna strepnja od budućih stvari,
golema strepnja od idućih stvari.
Crne sablasti grotesknih grimasa
krvave vrpce preko bola stare,
prema mojih misli na mom tajanstvu.
Muče me prostranstva. Muče me božanstva.
Javlja mi se Svemir u mojoj širini,
meni riče hijena,
mene grli žena,
zaglušen je čekić srca u tišini,
zjapi mračna kripta
staroga Egipta,
mene dave knjige iz prašnoga reda,
mene truje kreda,
i bodu me pera, i kinje me skripta.
Grije, grije voda u mojemu kotlu,
praska, praska iskra usred moje peći,
čelo je u potu, i hvala Teotlu*
u grudi je požar veći stao peći,
žeći:
Rujne vaseljene, himne sa Selene,
ili onda teški duvar Louvra,
talas Duvra,
mnoge čežnje bezimene što se pjene.
Uzalud na me čekao je Budha
sa lotosovim cvijetom
i sa boljim svijetom.
Juče ranjen čovjek, ja sam danas luda,
idem — ne znam kuda.
Udes nema suda,
sjenka neba svuda
kuda se uzluda.
Put —
brut,
nedostignut,
muči put,
pregrčenu, pogrušenu plot:
HOĆE LI U MOZGU DA MI ZVIJEZDE
SINU?
ili ću da svenem u nijemoj bjelini?
ili ću da odem u zimu i tminu,
zimi i tišini,
zimi i tišini,
zimi i tišini?
Pjena mojih misli na mome tajanstvu!
Prosvjeduju mora, neshvaćena mora,
rikom svojih hora, sramljiva mora,
nevoljna mora,
a dotle, a dotle,
muče me prostranstva, muče me božanstva!
a dotle, a dotle —
(pjeno mojih misli na moru Tajanstva!)
da ne pukneš, srce! Da ne paneš, Jelo!
Da ne prasneš, čelo! Da ne prasneš, Kotle!
Kotle! Kotle!
