Toplo krilo, ljubav. U iščekivanju se nižu dani. U bljesku vizije se prepozna tren.
Kroz čipkane zavjese sam prepoznala zlatne niti sunca.
Oprosti mi, Bože, što sam ogoljela svete tajne, što sam dopustila da ih ljudi
raznesu. Sada ćutim. Mudrost i kazna su se javile istovremeno. Ali, iako su mi riječi sada
nečujne, želim da odjek njihov zapara vječnost, ureže se u svjedočanstva sutrašnjice.
Jer, meni su riječi utjeha i zaklon. Melem i med. Snaga za svaki novi osmjeh,
neophodan, kao život vrijedan. Meni su mirisi i zvuci u riječima, i molitva da teku ka
ušću, da ne stvaraju brane i virove.
Jer mi se u prah rasipaju pokušaji da uuobličim trenutak koji vidim u ogledalu i lik
koji stalno mijenja svoja prostranstva neistražena.
Boli često. Ali i bol je plodno jutro. Pustoš se rađa u srcima onih koji zloupotrijebe
milost. Svaki novi otkucaj tada odjekuje sablasno.
Ne dajmo da se besjeda završi bilo čime što nije ljubav. Poraz i stid su vapaji
kajanja; grjehovni trn se prelomio.
Oprosti mi, Bože, za riječi koje nisu ljubav. Oprosti za pustoši koje stvaraju lako,
a brišu teško. Hvala ti na svakom rađanju jutra.
