Ko duplja džina što pogibe anit,
jer htede drsko svod da robi zvezdan,
i čije kosti već srasle u granit –
u grotlu zija ponor, crn i bezdan.
Od njega pastir svoja stada čuva,
i burnih noći, kad se lomi građa,
mlađima priča: – vitlac to je Stuva,
noćas u muci majka mrtvo rađa.
Kad oštra stena u oblake zadre,
i bljunu blatni bujičini besi,
sva voda s brda tad u njega nadre,
a on je guta – i spasava vesi.
No blisne l kolo duhovsko u srmi,
u njemu rikne potmulo aždaha:
vazduh zanemi, posukne od straha,
pretrne lišće – i tuča zagrmi.
Ni mahovina njegov rub ne krasi,
ni ranjena se divljač tu ne skriva;
naleti l svitac nad njim, on se gasi,
a pogleda l ga ko, o smrti sniva.
Pustolov samo što rukama golim
orliće hvata sme da se nadviri,
no javi l mu se sa uzvikom holim,
huleći memla iz dubine piri.
Ko ružu spusti u milosnoj ćudi,
crna, ko suza o ponoći, pline;
veseli smeh se u njegovoj studi
mrzne, i kao jecaj dole gine.
A hiti l kamen ko u ponor crni,
on prvo jekne ko grudva po lesu,
pa ko lavina glas raste i grmi:
brda se ruše, svetovi se tresu!…
