Poezija

Svedok sadašnjice – Marko Vlašić

by admin

Mi se i ne viđamo više

Ponekad samo
čujemo priče
kako drugi ljudi
o nama govore

Nekada smo sanjali novi vrli svet
gledali u njegove blage daljine
držeći se
ne plašeći se

Nekada smo i borbe dobijali
obraz uz obraz
olako
u trenu
u dahu

A danas ovako razdovojeni
borbe više i ne vodimo

A black man reads of the Emancipation Proclamation - H.L.Stephens

A black man reads of the Emancipation Proclamation – H.L.Stephens


Nova (natičar) – Marko Vlašić

by admin

Pored žene stojiš
pogledom u pod

Nebo pamti
zapamti to…

Odlazi brat
a ti kriješ reč

Sakrij nerazumnu tragediju
i pođi bratu

Peter Paul Rubens - Two Satyrs

Peter Paul Rubens – Two Satyrs


Nastup na dasci – Marko Vlašić

by admin

Okrenut leđima
u beloj haljini
vidiš samo sunce

Mirišeš smrad goriva-
iz utrobe vadiš nož…
i iz utrobe vadiš NOŽ

Lost At Sea

Lost At Sea


Majdani u biću na dvije noge – Tin Ujević

by admin

I

Povijest mora biti pregažena! Gazi sa mnom
na svjetlonosne budućnosne staze.
Klikni širem nebu! Šetnjom tamnom
izvest ću te u radosne oaze.

Kroz trijemove ruža i mirta, a uz svirke
kovrčaste, ti ćeš vlage ispunjenja liti,
kada, vođen rukom boga i ritmom dirke,
stopama almeje uđeš u Magic city.

Prošlost je mora, i na potiljku gvozdena šapa demona;
no ti, što su hvatali vjetre povrh najširih mora,
stisli su kao citronu u šaci skladove nebosklona,
i dočekali otkriće najljepših srećnih zora.

Tako, kada stupiš među svečane povorke pjane,
i u otajstva mašte iza biljurnih dveri,
zaboravit ćeš vijek, godinu, mjesece, dane,
i staru mudrost pred plesom nevinih vilinskih kćeri.

I ustati ćeš vidovit pred panoramu svijeta.
U zelenome prožimanju sav, oporaviti
bolećiv i molećiv uzdah kadu cvijeta,
dokučiti ćeš ključe Uma: sve Zaboraviti.

Kroz trijemove ruža i mirta, a uz svirke
kovrčaste, ravan drug u višoj sviti,
ti ćeš, vođen rukom boga i ritmom dirke,
stopama almeje ući u Magic city.

II

To je kruna mojeg obećanja. Jer ti si plodna brazda
kojom sam (zipko bilja i raslina) uzvisio golet.
Nad nebodere, nad zvijezde avenija zračećih što ih sazda
dedalski dlan majstora, ti uspe viši polet.

Ja te vidim, kroz zlaćane magle zlatnih Babela,
rukovatelju od sto vrtoglavih bioskopa,
sa slušaljkom na uhu, gdje upravljaš krijes kabela
i prama najdaljem Suncu vrtiš zur teleskopa.

Zakonit red bila u tutnju kotača
lijeva duh u slova; vadi put iz retorta;
pred zastavicom tvojom po izbor momčad jača
noge i gležnje i bedra na poprištima sporta.

Alat su tvoji prsti, i vješti aparati.
Kao slovke stoljeća slažeš ručke i vretena.
Kotlovi i dimnjaci tvoji su svakodnevni sati
kroz koje ključa i plaši Sanja: dići se nad Vremena.

Koje čudo, ako na daskama najluđih drama
bivaš Hanswurst i diva od grijeha i alkohola,
da, po zastoru, začuješ doziv borbenih tama:
“Sutra ujutro, druže, povrh Južnoga Pola!”

Ti nisi, gažen, i blažen, od malene ljudske kobi,
pao na kolena k Sfingi ni k dveri Tebe umijeća,
niti si, prošav kroz vjerski pogružen Gobi,
zašo u darmar rasprava tananih sjednica vijeća.

Ali si dao najbolju muku, kasnolijeg ranorani,
iz utrobe i sjemena, iskru kroz mozak i oči,
da ne bi mirni napor osvojenja ostao izbrisani
strti životopis, bez grba, na grobišnoj ploči.

Jer tvoj mozak uključuje firmamente;
on je kovča i lanac na teškom foliju mudraca.
Prosijekom na žili rujno pečatiš pergamente,
skiptikone na platna maštovita kamera baca.

Ti si nova Savjest. Mlada Povijest. Svijest u krajnjem visu.
Odliva se iz kalupa vrelih žena tvojega kova;
žena, ko što Belkis, Lilit, Tamar nisu:
Povijest Budućnosti bit će đerdan Snova.

Da bi se osnovi naši vjenčali u plodnome braku,
ti što na škveru oružaš lađu za daleke luke Nade,
da odeš na kraljevski poklon istočnom vitezu Maku
i u vrtove bajne priče Šeherezade,

pobodi radije koplja pred svilom čadora mojega loga,
da napustimo drage i zaposlene škvere,
u potjeru za dupljem tajanstvenoga boga,
naprijed, da pustim u pogon orlovske propelere!

Ruben Martins

Ruben Martins


Produženi svijet – Tin Ujević

by admin

Stvari su oko mene duboko sadržajne.
Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.
Vode šapću u noći neiskazane tajne,
i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.

Oči životinja krijese se s voljom izraza.
Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.
Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza
iz začarana kruga u pravilniku rima?

Java je, jošte jednom, preobražena snima
kao da ide u susret najdubljim jesenima,
ko da će Isukrste da sa raspela snima,
kao da priroda sprema posljednji krevet – svima.

Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)
i ti su od tihih riječi potajno razdragani,
kao da misle: evo, već se polako dani,
sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
ali, svejedno: mogli bi biti pijani.
Ko da idu na doček vrlo starom otkriću
da su već bili, da žive u drugome biću,
i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.

Stara se zemlja buni što je ovako mala,
mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.
Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,
i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta
i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu
kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.

Roussimoff - The Mind Is A Sexy Thing To Waste

Roussimoff – The Mind Is A Sexy Thing To Waste


Samičari – Oskar Davičo

by admin

Sanjam da su jednog jutra tamničari
zatekli samice i okove prazne
u tamnici mukloj gde su samičari
umirali sami u grkljanu kazne.

S dna senke vido sam oči zagnjurene,
braću gde skidaju s čela kosu sedu,
čuo sam ključare slobodom ranjene
kako lude u tom praznom mukoredu.

Pitaju tišinu: Kako može biti
da nikoga nema kad je tu još stena,
strop čitav, pod kamen, prozori nesviti,
lanci zaključani, tuga zabravljena?

A ja znam, jer sanjam, svaki drugar gde je,
znam ključeve zida, ptičji let u vrt i
slobodu, poslednja što se uvek smeje
s čovekom, zbog kog se zemlja čuda vrti.

Ključaru, ne traži one koji traže
da odvežu drugi svet u tome svetu:
iz srca pod krilom slaze da nas snaže
zvezdani čokoti na prvom drvetu.

Dolaze radnici sa vrećama raži,
s košnicama meda, s „Druže, sad će doći,
sad će odmah doći osmeh koji blaži
bol, da noć ne teče od noći do noći“.

O, što biću budan kad će tamničari
zateći okove i samice prazne u
tamnici tihoj, gde su samičari
izbili na sunce iz bezdana kazne!

Rembrandt- Peter In Prison

Rembrandt- Peter In Prison


Crno iza nokta – Ljupko Račić

by admin

kad mi nokti narastu toliko
da ih ne mogu čistiti
lutanje po svijetu se završava

dolazim kući
na kladi sjekirom
odrubljujem svoje fine nokte

sve dotle dok i crno
ne ispadne

slažem ih u kutijicu
odlažem u biblioteku

pamte mi priče s putovanja

kad noću ugasim svjetlo
čujem žamor u kutijici
sjećaju se svakog pozdrava
dodira

pletući mi uspavanku
svaki iz svog ugla opisuje
mjesto na kom se nalazio

u snu nova putovanja

pjesma traje sve dotle
dok mi nokti rastu
dok je oštra sjekira

dok se klada s mjesta
ne pomakne

Beryezin Andrey-The Eighth Wonder Of The World

Beryezin Andrey-The Eighth Wonder Of The World


Polja gore – Marko Vlašić

by admin

Misli su planom sabijane
Da se prodire što dublje
Da se satire šuma
Sakrivana od zla…-
Dobro sakrivana
Od očiju pohotnih crva
I ruku bezličnih

Gori to polje
Od želje
Za mirom i zaboravom

Gori to polje od želje
Da zarasta u korov i prašumu

Gori od želje
Da se pohotni i bezlični
Vrate razumu
I majkama svojim

maine wild-blueberries - Laura Tasheiko

maine wild-blueberries – Laura Tasheiko


Poenta – Katarina Fiamengo

by admin

(Znaš)
Bliskost je ustvari
prijatno ćutanje
Deljenje tišine
Prostor je
ionako pretovaren
teškim zvucima
bezrazložnim rečima
Napor je shvatiti
nesigurnost svih tih
glasnih senki
Uvek ću radije
ćutati sa
drvećem
(Ne znaš)

Erez Avny - Silence of Muse

Erez Avny – Silence of Muse

 

 

 


Kada odvojim prste od oblaka – Ana Pejović

by admin

Kada odvojim prste od oblaka
i skinem mrtve sa svoje kože
Ostaću u sopstvenoj rečenici
U strahu naracije
U golim prefiksima
Tvojih očiju. ..
Ostaću u navici
Na površini simbola
Istrgnuta iz okvira pijanih slikara
nesposobna da čujem
koncept glasnika
U čijim nastavcima i živim. ..
Ostaću na slomljenom trotoaru vjetra
i neću oticati dok živim…

Kada odvojim prste od oblaka
i skinem mrtve sa svoje kože
Postaću ona koja liči
Ona koja maše
Ona koja dolazi
I ušiva
kožu svojih nagih slova
po platnima tuđe mjesečine.

Jean François Millet-The Sheepfold Moonlight

Jean François Millet-The Sheepfold Moonlight