Pesnici

Ponor – Veljko Petrović

by admin

Ko duplja džina što pogibe anit,
jer htede drsko svod da robi zvezdan,
i čije kosti već srasle u granit –
u grotlu zija ponor, crn i bezdan.

Od njega pastir svoja stada čuva,
i burnih noći, kad se lomi građa,
mlađima priča: – vitlac to je Stuva,
noćas u muci majka mrtvo rađa.

Kad oštra stena u oblake zadre,
i bljunu blatni bujičini besi,
sva voda s brda tad u njega nadre,
a on je guta – i spasava vesi.

No blisne l kolo duhovsko u srmi,
u njemu rikne potmulo aždaha:
vazduh zanemi, posukne od straha,
pretrne lišće – i tuča zagrmi.

Ni mahovina njegov rub ne krasi,
ni ranjena se divljač tu ne skriva;
naleti l svitac nad njim, on se gasi,
a pogleda l ga ko, o smrti sniva.

Pustolov samo što rukama golim
orliće hvata sme da se nadviri,
no javi l mu se sa uzvikom holim,
huleći memla iz dubine piri.

Ko ružu spusti u milosnoj ćudi,
crna, ko suza o ponoći, pline;
veseli smeh se u njegovoj studi
mrzne, i kao jecaj dole gine.

A hiti l kamen ko u ponor crni,
on prvo jekne ko grudva po lesu,
pa ko lavina glas raste i grmi:
brda se ruše, svetovi se tresu!…

the abyss of hell - Sandro Botticelli

the abyss of hell – Sandro Botticelli


Veze – Guillaume Apollinaire

by admin

Strune sačinjene od jauka
Brujanja zvona kroz Evropu
Obešenih vekova
O vi šine sto čvrsto vežete narode
Svega nas je dvojica ili trojica ljudi
Oslobođenih od svih veza
Pružimo jedni drugima ruku
Žestoka kiša koja raščešljava zanosne
Te žice
Žice izatkane
Podmorski kablovi
Vavilonske kule pretvorene u mostove
Pauci – prvosveštenici
Svi zaljubljeni koje je samo jedna veza vezala
Od drugih veza najtanja
Beli zraci svetlosti
Veze i Savezi
Ovo pišem samo zato da vas oduševim
O čula o čula draga
Neprijatelji uspomene
Neprijatelji želje
Neprijatelji željenja
Neprijatelji suza
Neprijatelji svega što još volim

Photograph of Guillaume Apollinaire in spring 1916 after his shrapnel wound to the temple.

Photograph of Guillaume Apollinaire in spring 1916 after his shrapnel wound to the temple.


Marko Stamenković

by admin

Celog veka nam čitaju
Lekcije o moralu i veri
Pustite ljude da skitaju
Vi bogomoljci i licemeri.

Mi huk vetrova znamo severnih
Jer živimo životom ptica
I za razliku od vas „smernih“
Ne sakrivamo svoja lica.

Tommah van der Lee - retreating hope

Tommah van der Lee – retreating hope

 


Jeza – Katarina Fiamengo

by admin

Nema kiše

Sivo nebo
mučno
jalovo

Napeta koža
suviše sluti

Ne stiže
(kap po kap)
olakšanje

Zatišje
pred velike stvari

Edward Gorey

Edward Gorey


U meni se ljulja – Danijel Dragojević

by admin

U meni se ljulja kao za nevremena.
Moram se prikupiti. Svakako se moram
prikupiti. Ona ima dva velika oka
koja me tri godine prije nisu
gledala. Bože moj, gleda me!
Istina je, ja sam njezin otac,
držim je za ruku i krećem s njom
prema parku. Ako me pita nešto
znam što ću kazati, sve što se
pojavljuje susreo sam već mnogo puta.
Znam što traži od ovog jutra,
od ulice, parka, od mene koji je
držim za ruku i njezin sam otac.
Moram sve držati u ravnoteži.
Ne smijem se zabuniti.
Moram pokazati da vjerujem
u ulicu, dobru prijateljicu svačega.
Svaka stvar je na svome mjestu
koje je njeno mjesto. I ja sam
s oblikom koji je moj oblik,
moje uvjerenje.
Nisam mačka, nisam nesretan
ili kaktus. Koga poznam toga
pozdravljam, druge ne.
Ne smijem glavu zariti u dlanove.
Tada mi u glavi šumi kiša
ili svijetom trče samo miševi.
Dignut ću glavu. Mogla bi opaziti
kako se u meni ljulja rođenje,
čitava Korčula. Mogla bi opaziti
da nemam imena. Ako me žele zvati
Bog, ljudi, životinje, stvari
u velikoj su neprilici.
Ni ja njih ne zovem, samo otvaram
usta i ispuštam lažan glas.
Kada je ona pokraj mene
ljubazan sam s njima,
kao na nekoj svečanosti.
A ako kriknem nehotično?
Ne, neću. Dobro sam odjeven,
imam novaca za čokoladu, govorim tiho,
stavljam točke i zareze gdje treba.
Ja sam pametan, čitam knjige,
puno knjiga. Sve je u redu.
Dođe li mi da se izvaljam po zemlji
samo ću ju pogledati, pogladiti
joj kosu, nasmiješiti se,
i neću to učiniti.
Ljubav održava oblik, zna se.
Čitav svijet, tu mislim i na
njezine prijatelje mrave,
bit će zadovoljni sa mnom.
Bit će to zasigurno još jedan
sretan dan.

Archibald J. Motley, Jr. - Sunday in the Park, 1941

Archibald J. Motley, Jr. – Sunday in the Park, 1941

 

 


Rastvorio sam te – Juan Ramon Jimenez

by admin

Rastvorio sam te kao ružu
da bih tvoju dušu vidio
i ne vidjeh je.

Ali sve okolo
– obzorja zemlje i mora –
sve, unedogled,
bi ispunjeno
beskrajnim i živim životom.

Spomenik Huanu Ramonu Himenesu, na trgu Kabildo u Mogeru

Spomenik Huanu Ramonu Himenesu, na trgu Kabildo u Mogeru

 


Izmeštenost – Spasoje Joksimović

by admin

Daleko od olujnih bregova,
Neko se igra i izmešta unutrašnjost.
Tako se mašta o ženi bele puti,
Vraća u strah od snegova i očiju.
Pred sobom napušteni Izrailj postajem.

Daleko od svih slika, rodi se ostvarenje.
Ne boli što je mnogo čekanja bilo,
Nego hladna tuđa misao.

Izmešteni lični predeli
Nečije su sterilne pustinje i
Ljubim te zbog otvaranja očiju.

 Hannah Arendt

Hannah Arendt


Majdani u biću na dvije noge – Tin Ujević

by admin

I

Povijest mora biti pregažena! Gazi sa mnom
na svjetlonosne budućnosne staze.
Klikni širem nebu! Šetnjom tamnom
izvest ću te u radosne oaze.

Kroz trijemove ruža i mirta, a uz svirke
kovrčaste, ti ćeš vlage ispunjenja liti,
kada, vođen rukom boga i ritmom dirke,
stopama almeje uđeš u Magic city.

Prošlost je mora, i na potiljku gvozdena šapa demona;
no ti, što su hvatali vjetre povrh najširih mora,
stisli su kao citronu u šaci skladove nebosklona,
i dočekali otkriće najljepših srećnih zora.

Tako, kada stupiš među svečane povorke pjane,
i u otajstva mašte iza biljurnih dveri,
zaboravit ćeš vijek, godinu, mjesece, dane,
i staru mudrost pred plesom nevinih vilinskih kćeri.

I ustati ćeš vidovit pred panoramu svijeta.
U zelenome prožimanju sav, oporaviti
bolećiv i molećiv uzdah kadu cvijeta,
dokučiti ćeš ključe Uma: sve Zaboraviti.

Kroz trijemove ruža i mirta, a uz svirke
kovrčaste, ravan drug u višoj sviti,
ti ćeš, vođen rukom boga i ritmom dirke,
stopama almeje ući u Magic city.

II

To je kruna mojeg obećanja. Jer ti si plodna brazda
kojom sam (zipko bilja i raslina) uzvisio golet.
Nad nebodere, nad zvijezde avenija zračećih što ih sazda
dedalski dlan majstora, ti uspe viši polet.

Ja te vidim, kroz zlaćane magle zlatnih Babela,
rukovatelju od sto vrtoglavih bioskopa,
sa slušaljkom na uhu, gdje upravljaš krijes kabela
i prama najdaljem Suncu vrtiš zur teleskopa.

Zakonit red bila u tutnju kotača
lijeva duh u slova; vadi put iz retorta;
pred zastavicom tvojom po izbor momčad jača
noge i gležnje i bedra na poprištima sporta.

Alat su tvoji prsti, i vješti aparati.
Kao slovke stoljeća slažeš ručke i vretena.
Kotlovi i dimnjaci tvoji su svakodnevni sati
kroz koje ključa i plaši Sanja: dići se nad Vremena.

Koje čudo, ako na daskama najluđih drama
bivaš Hanswurst i diva od grijeha i alkohola,
da, po zastoru, začuješ doziv borbenih tama:
“Sutra ujutro, druže, povrh Južnoga Pola!”

Ti nisi, gažen, i blažen, od malene ljudske kobi,
pao na kolena k Sfingi ni k dveri Tebe umijeća,
niti si, prošav kroz vjerski pogružen Gobi,
zašo u darmar rasprava tananih sjednica vijeća.

Ali si dao najbolju muku, kasnolijeg ranorani,
iz utrobe i sjemena, iskru kroz mozak i oči,
da ne bi mirni napor osvojenja ostao izbrisani
strti životopis, bez grba, na grobišnoj ploči.

Jer tvoj mozak uključuje firmamente;
on je kovča i lanac na teškom foliju mudraca.
Prosijekom na žili rujno pečatiš pergamente,
skiptikone na platna maštovita kamera baca.

Ti si nova Savjest. Mlada Povijest. Svijest u krajnjem visu.
Odliva se iz kalupa vrelih žena tvojega kova;
žena, ko što Belkis, Lilit, Tamar nisu:
Povijest Budućnosti bit će đerdan Snova.

Da bi se osnovi naši vjenčali u plodnome braku,
ti što na škveru oružaš lađu za daleke luke Nade,
da odeš na kraljevski poklon istočnom vitezu Maku
i u vrtove bajne priče Šeherezade,

pobodi radije koplja pred svilom čadora mojega loga,
da napustimo drage i zaposlene škvere,
u potjeru za dupljem tajanstvenoga boga,
naprijed, da pustim u pogon orlovske propelere!

Ruben Martins

Ruben Martins


Produženi svijet – Tin Ujević

by admin

Stvari su oko mene duboko sadržajne.
Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.
Vode šapću u noći neiskazane tajne,
i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.

Oči životinja krijese se s voljom izraza.
Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.
Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza
iz začarana kruga u pravilniku rima?

Java je, jošte jednom, preobražena snima
kao da ide u susret najdubljim jesenima,
ko da će Isukrste da sa raspela snima,
kao da priroda sprema posljednji krevet – svima.

Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)
i ti su od tihih riječi potajno razdragani,
kao da misle: evo, već se polako dani,
sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
ali, svejedno: mogli bi biti pijani.
Ko da idu na doček vrlo starom otkriću
da su već bili, da žive u drugome biću,
i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.

Stara se zemlja buni što je ovako mala,
mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.
Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,
i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta
i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu
kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.

Roussimoff - The Mind Is A Sexy Thing To Waste

Roussimoff – The Mind Is A Sexy Thing To Waste


Samičari – Oskar Davičo

by admin

Sanjam da su jednog jutra tamničari
zatekli samice i okove prazne
u tamnici mukloj gde su samičari
umirali sami u grkljanu kazne.

S dna senke vido sam oči zagnjurene,
braću gde skidaju s čela kosu sedu,
čuo sam ključare slobodom ranjene
kako lude u tom praznom mukoredu.

Pitaju tišinu: Kako može biti
da nikoga nema kad je tu još stena,
strop čitav, pod kamen, prozori nesviti,
lanci zaključani, tuga zabravljena?

A ja znam, jer sanjam, svaki drugar gde je,
znam ključeve zida, ptičji let u vrt i
slobodu, poslednja što se uvek smeje
s čovekom, zbog kog se zemlja čuda vrti.

Ključaru, ne traži one koji traže
da odvežu drugi svet u tome svetu:
iz srca pod krilom slaze da nas snaže
zvezdani čokoti na prvom drvetu.

Dolaze radnici sa vrećama raži,
s košnicama meda, s „Druže, sad će doći,
sad će odmah doći osmeh koji blaži
bol, da noć ne teče od noći do noći“.

O, što biću budan kad će tamničari
zateći okove i samice prazne u
tamnici tihoj, gde su samičari
izbili na sunce iz bezdana kazne!

Rembrandt- Peter In Prison

Rembrandt- Peter In Prison