Pesnici

Because I cannot sleep – Mewlana Jalaluddin Rumi (1207 – 1273 / Persia)

by admin

Because I cannot sleep
I make music at night.

mewlanaI am troubled by the one
whose face has the color of spring flowers.
I have neither sleep nor patience,
neither a good reputation nor disgrace.

A thousand robes of wisdom are gone.
All my good manners have moved a thousand miles away.
The heart and the mind are left angry with each other.
The stars and the moon are envious of each other.
Because of this alienation the physical universe
is getting tighter and tighter.
The moon says, ‘How long will I remain

suspended without a sun?’
Without Love’s jewel inside of me,
let the bazaar of my existence be destroyed stone by stone.
O Love, You who have been called by a thousand names,
You who know how to pour the wine
into the chalice of the body,
You who give culture to a thousand cultures,
You who are faceless but have a thousand faces,

O Love, You who shape the faces
of Turks, Europeans, and Zanzibaris,
give me a glass from Your bottle,
or a handful of being from Your Branch.
Remove the cork once more.
Then we’ll see a thousand chiefs prostrate themselves,
and a circle of ecstatic troubadours will play.
Then the addict will be freed of craving.
and will be resurrected,
and stand in awe till Judgement Day


Annabel Lee – Edgar Allan Poe

by admin

It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of ANNABEL LEE;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.

I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea;
But we loved with a love that was more than love-
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.

And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her highborn kinsman came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.

The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me-
Yes!- that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we-
Of many far wiser than we-
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.

For the moon never beams without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling- my darling- my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea,
In her tomb by the sounding sea.


Hang Me, Oh Hang Me – Oscar Isaac -Inside Llewyn Davis (soundtrack)

by admin

Hang me, oh hand me,
I’ll be dead and gone.
Hang me, oh hang me,
I’ll be dead and gone.
Wouldn’t mind the hanging,
But the layin’ in a grave so long, poor boy,
I been all around this world.

I been all ’round cape Gigardeau,
Parts of Arkansas.
All around cape Giradeau,
Parts of Arkansas.
Got so god damn hungry,
I could hide behind a straw, poor boy,
I been all around this world.

Went up on a mountain,
There i made my stand.
Went up on a mountain,
There i made my stand.
Rifle on my shoulder,
And a dagger in my hand, poor boy,
I been all around this world.

So hang me, oh hang me,
I’ll be dead and gone.
Hang me, oh hang me,
And i’ll be dead and gone.
I wouldn’t mind the hanging,
But the layin’ in a grave so long, poor boy,
I been all around this world.

Put the rope around my neck,
And hung me up so high.
Put the rope around my neck,
Hung me up so high.
Last words i heard ’em say, won’t be long now for you die, poor boy,
I been all around this world.

So hang me, oh hang men
I’ll be dead and gone.
Hang me, oh hang me,
I’ll be dead and gone.
I wouldn’t mind the hanging,
But the layin’ in a grave, poor boy,
I been all around this world.

Inside-Llewyn-Davis- soundtrack

Inside-Llewyn-Davis – soundtrack


Poseta mrtvih – Edgar Allan Poe

by admin

Tvoja će duša da se nađe sama –
sama međ’ svima na zemlji; – uzrok tama
skriva; bez ikog da propoveda
u tvome času tajnog obreda.

Budi bez reči u samoći,
što nije napuštenost – tu vlada
svet duhova mrtvih, što zanoći
u životu ispred tebe, i njihov hir
senkom oviće tebe – sačuvaj mir.

Jer noć, mada jasna, nosi bole,
a zvezde neće gledati dole
s mračnog neba na svojim vrsima
svetlošću nalik Nadi datoj smrtnima,
al’ crveni im krug, bez odsjaja,
pred tvojim srcem punim očaja
biće groznica praćena teskobom
koja se zauvek vezala tek s tobom.

Al’ napustiće te kao i zvezda svaka
u svetlosti jutarnjega zraka
što će te napustiti – i minut;
al’ misao njenu ne možeš prekinut.

Lahor, dah Boga, slavi mir;
a svijajući brda šir,
tmurno, tmurno, laka tmica
simbol je i prethodnica.
Kako visi po granama
ta tajna nad tajnama.

Edgar-Allan-Poe

Edgar-Allan-Poe


Težak slučaj pakla – Nikola Vranjković (Block Out)

by admin
Mita - Block Out

Mita – Block Out

Mozak miruje
al’ ispod mora teče vreli kamen
grob podriguje
proždraće mi kosti ako stanem
istetovirani strah
na tvojim obrazima jeca
ti si samo njegov podstanar

Smrtno ozbiljan
bez oca i bez prijatelja
prazne godine oko tebe tužno lete
sta ćes ti sa njima
i sta će one s tobom takvim

Ti si revidirao stav
pedeset puta
čas si rođen kao musko
čas k’o žensko
koga je to briga
sam znaš, rodjen si k’o pička

Gde je granica
ja nisam siguran da postoji
sta je cilj
ili trčimo u krug bez cilja

Put od tebe do mene
sa hiljadu rupa
k’o Kumodraška ulica
nemam vremena da čekam
da se ubiješ

Skloni me
ja neću inat tvoj životom da platim
slomi me
eto, nisam uspeo da shvatim
ubij me

Ti to možes da uradiš sa svakim
ako sve vidi, sto se pravi blesav
sto ne otera sva govna u nebesa

Zadah osvete kruži iznad moje glave
zar da ubijem
da se prestrojim u pleme
ljudi gutaju suze

Zvaću sopstvene zube
nije krv sa krova ruske crkve
težak slučaj pakla
teško da ima ista strašnije

Budi me
pre nego poželim da umrem u snu
ubij me, svima za primer
raskomadaj moj trup
skloni me, vidim tvoj strah
to niko ne sme da zna


Lightning & Snow – Woods Of Ypres

by admin

There was a flash of lightning, Followed by snow
In a moment of silence (for myself), After a shock to the soul

With a look of disbelief, Alone and numb to the cold
I knew the last moment had passed, Before enduring years of sorrow

There was a crack of electric light, coming down from a darkened sky
My dreams flashed before my eyes, as they were erased from my life.

There was a flash of lightning, Followed by snow
Twas just the moment of change, Before years of sorrow

The shock and awe, the fright and woe
I only had one life to live, and life said no.

The loss of love, has left me hollow
All bliss twists into pain, Where there was joy, years of grief have followed!

There was a flash of lightning, followed by snow
It struck my heart, only once…which made me want it more

The emptiness it left in me, will always need to be filled
For it will be there all the time, from now on, forever more.

There was a crack of electric light, coming down from a darkened sky
My dreams flashed before my eyes, AS they were erased from my life.

There was a flash of lightning, Followed by snow
Twas just a moment of pain, Before years of sorrow

The shock and awe, the fright and woe
And when I asked for a second chance, life said no.

Woods-Of-Ypres-David-Gold


Nostalgia – Jelena Perišić

by admin

Pred spavanje gutam

Stručnu literaturu nostalgia jelena perisic slika

Samo da nekako odagnam pomisao

Da se ulaz

U sifon crnila

Nalazi baš

Ispod mog jastuka.

Ruka koji tvori

Savršeni zagrljaj I koncentrične krugove na vodi

Nije tu.

Svetlost ispaljuje metak

Tačno na polovini mojih leđa

Koji se razleže kroz stomak

U vidu finih niti vunenog plina

 Potom izlazi kroz stomak

U vidu semena budućeg metka

Koji se odbija o okolni metal

I ulazi, ponovo, u nezaraslu ranu

Uvek kad mi nedostaje

Ono što imam.


Demonium – Dragan Zarić

by admin

Pod sjajem Boga, nepreglednih polja gde ne vidi se kraj,
gde je potok bistar a vetar blag i gde bejasmo ti i ja.
Večnost iza nas i pred nama večnosti trag,
govorili smo bez reči, sve smo znali, bez reči, ti i ja.

Srca sjaje, oči su bistre, muzika koja dopire sa nebesa,
ta treperava stvarnost je počela gubiti bistrinu,
sve je srušila jedna laž, laž je utrla put da sve postane pad,
Demonium, Demonium, prokleta priroda čoveka, greh i smrad.

 

Gustave Dore

Gustave Dore

 

 


Pismo Branka Miljkovića upućeno književnom kritičaru Petru Džadžiću

by admin

Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.

 

Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni.

 

Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema tko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao!

 

Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao prije nego sam Nju zavolio, ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva, koji ima jedan povlašten položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrijednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pjesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgorio. Poraz ne može biti pobjeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umijem pisati. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće.

 

Sjećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih “Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik”. Tek sada vidim koliko je to točno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je posljednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne vjerujem da ću je nadživjeti.

 

Želi ti sve najbolje

 

Branko

 

P.S. Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocjenjive vrijednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počet ću da mislim o smrti. Ponoć je. Doviđenja.

 

Bjankinijeva 11., Zagreb

 

Branko Miljković (1934. – 1961.)


Svedok sa Elbe – Snežana Nikolić

by admin

Polje kristala, polje kopača rovova
iscrpljeno kišom, njena je volja:
oduzeti misli o ljudima, misli o šetnji uljeza
zbog kasnih smokava koje su zaklale bika,
sklonile krv: nesposobnost da se ćuti,
nesposobnost da se kaže, pratim šum smrtonosnih
kapljica u gromadama, koje se sabiraju i iščezavaju,
jedino što mogu između sebe i poezije,
voleti ih na odstojanju

Drezden pluta poput velike ribe iz pepela
čija nas so prisvaja, topi i pretvara
u događaj na stubu, svedoci smo
crnog oka Elbe na dočeku ravnoteže
(bal za glavu ruskog hrta,
bal za glavu ribara koji mora ostati budan) večno, ili

nećemo dosanjati ovo hodanje po ivici,
(srce nam isparava u odmaranju od predmeta),
čekamo da nas sprovede do poljupca (primirja)
između vremena i vremena kad je sneg i noć plava
(fotografija obrana iz zaboravljenog stakla),
kad se čuje Kaćuša, potopljena harmonika
u crno oko Elbe
(susret dve lepote od kojih jedna plače),
slušaj kako se obnavlja, pluta

poljem mehurova, poljem razbijenih metafora,
slabi smo (Andrej nije progovorio tri dana)
zbog reči puževa, iz oštećenih sećanja
osloboditi crte lica u crno oko Elbe,
i još je naum sirovih mrlja: podići
svemir,
skinuti prašinu sa ružinih latica,
jedno dete upravo stupa u vrt i želi
poći za svim onim što je izronilo
između dve nesanice.

Anna Aden

Anna Aden