Kratke priče

Pismo Branka Miljkovića upućeno književnom kritičaru Petru Džadžiću

by admin

Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.

 

Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni.

 

Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema tko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao!

 

Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao prije nego sam Nju zavolio, ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva, koji ima jedan povlašten položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrijednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pjesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgorio. Poraz ne može biti pobjeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umijem pisati. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće.

 

Sjećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih “Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik”. Tek sada vidim koliko je to točno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je posljednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne vjerujem da ću je nadživjeti.

 

Želi ti sve najbolje

 

Branko

 

P.S. Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocjenjive vrijednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počet ću da mislim o smrti. Ponoć je. Doviđenja.

 

Bjankinijeva 11., Zagreb

 

Branko Miljković (1934. – 1961.)


Nesmiraji – Snežana Savkić

by admin

 Više nije bilo važno to što sambijski dečaci piju semenu tečnost starijih pripadnika plemena, što je Robert Lanza potvrdio teoriju biocentrizma po kojoj smrt uopšte i ne postoji, a još manje je postalo važno to što je kolibri “najživlja” ptica čije srce proizvodi 1200 otkucaja u minuti. Frank je vec tri sata ležao mrtav u svojoj postelji umotan zgužvanim papirima novina kao što je uvek i voleo raditi. To su uglavnom bile rubrike novih političkih situacija, izgubljenih mečeva i morbidnih ubistava supružnika, ulepljena džemom, mašću, voskom i uvek sa istim rečima na svakoj stranici koje je neumorno ispisivao markerom boje indijskih oraha: Dapatkan dalam gambar. Niko u kraju nije znao značenje tih reči, ali one su, na neki način postale njegov znak, deo suštine koji je ostao neizgubljen, uguran u međusrodstvo Frenka i njegovog detinjstva, Frenka i njegove starosti… Frenka i Frenka. Često je govorio da ide mokrim ulicama oblepljen rubrikama iz novina samo da bi pokazao kako i najmanja kapljica hladne jutarnje kiše može nagrizati reči, kako je lako sprati svaku izgovorenu misao sa ljudskog obraza na koji se ona sakrila uporno bežući sa usana. I tako, idući uskim ulicama osećao je kako se crna boja polako sliva sa hartije i boji njegove ruke. Tada bi čuo kako se vraća… nije znao gde, ali bio je to Povratak. Gubio je kožu i mogao videti kako mu svaka arterija neumorno pulsira, kako se kida, a onda ponovo veže u splet mrtvih i dečijih čvorova, formirajući nekakav rukopis, slova na nepoznatom pismu i jeziku, koja nije mogao protumačiti, ali ih je mogao pretvoriti u sliku….
…U pozorištu je bilo mračno….. Dečak je grčio svoje ruke koje se nisu mogle zagrejati u ogromnoj Sali ehova, koja već odavno nije bila u funkciji. Još uvek su se mogle videti stare prašnjave lutke, statue, kostimi i pocepane zavese, slike nekadašnjih vlasnika kupljene na aukcijama i po antikvarnicama, ali i fotografije na kojim su se uvek nalazila dva lika. Činilo mu se da jedan od njih pripada upravo njemu. Zato je uvek voleo satima sedeti ispred fotografije na kojoj je mogao posmatrati Igru decaka i nepoznatog čoveka bez lika. Pokušavao je zatvoriti oči i ucrtati svoje dečije crte lica u njegovo naličje, ali bezuspešno. Njegovo lice uvek je ostajalo bledo, izbrisanih očiju, prelomljenih obrva, sa nekakvim sitnim naznakama usana i brade. I ovaj put osetio je svu nasladu bespomoćnosti. Klonuvši telom, ležao je, poput fetusa, zgrčen na hladnom podu bine, pokusavajući zmureći da dozove nešto izgubljeno, da ponovo spoji pertle koje , srameći se, nije naučio vezati ni u svojoj desetoj godini. I zaista, u probuđenim mislima, osećao je kako, spajajući se u harmoniju oblika, i zvuci i reči izjednačavaju svoja značenja formirajući glas. Njegovo telo postajalo je sve mokrije, i sam je postajao voda koja se ulivala u čvor, crna poput katrana tek razlivenog po drumovima.
Vise nije bilo važno to što nijedno drugo biće ne može da živi načinom na koji živi ptica, to sto naučnici tvrde da ljudska bića po teoriji o kosmičkim česticama, žive u nekakvoj vrsti Matriksa, kao ni činjenica izumiranja maloljudnih plemena poput Himba u Namidiji. Ni dečaka, baš kao ni fotografije više nije bilo. Ljudi su uzaludno iznova pretraživali zgradu starog pozorišta znajući za omiljeno mesto ovog desetogodišnjeg dečaka. Na starom, drvenom stolu, u centru bine, nalazila se sveća sa koje je beli vosak neumorno kapljao, ispisujući na starom papiru identične redove koji su ponavljali: Dapatkan dalam gambar. Možda su ih senke i mogle videti…

Puls

Puls


Gde je gospodar gozbe ? – Sveti Vladika Nikolaj Velimirović

by admin

 Na grudima lešine konjske orao stoji i jede.Na grudima orla vreme stoji i jede.Na grudima vremena večnost stoji i jede.

 Hiljade posmatrača – sa svojim orlom na grudima -gledaju i vide deo slike; jedva deset od hiljade vide drugi deo ; a jedva jedan od deset vide treći deo. Među hiljade ah i jaoh je čuti najređi usklik vidovitog : Eno,nad večnošću,gospodara gozbe!

Sveti Vladika Nikolaj Velimirović

Sveti Vladika Nikolaj Velimirović


Are you looking for me? – Kabir ( कबीर ) a Poet and Saint from India

by admin

kabirAre you looking for me? I am in the next seat.
My shoulder is against yours.
you will not find me in the stupas, not in Indian shrine
rooms, nor in synagogues, nor in cathedrals:
not in masses, nor kirtans, not in legs winding
around your own neck, nor in eating nothing but
vegetables.

When you really look for me, you will see me
instantly —
you will find me in the tiniest house of time.

Kabir says: Student, tell me, what is God?
He is the breath inside the breath.


Iz knjige “Slušaj, mali čovječe” – Wilhelm Reich

by admin

w-reich

” Moliš za sreću u životu, ali važnija ti je sigurnost, čak i ako ju trebaš platiti svojom kičmom ili samim životom.Tvoj život će biti dobar i siguran kada ti življenje bude važnije od sigurnosti ; ljubav važnija od novca; sloboda važnija od stranačkog ili javnog mišljenja ; kada tvoje mišljenje bude u skladu s tvojim osjećajima; kada učitelji tvoje djece budu plaćeni bolje od političara; kada budeš poštovao ljubav između muškarca i žene više od institucije braka.Slijedi glas svoga srca, čak i ako te odvede s puta plašljivih duša.Nemoj postati tvrd i ogorčen, čak i ako te život ponekad muči.Samo je jedna stvar važna: Živjeti život ispravno i sretno.”


Nedelja – (muzej živih ljudi)

by admin

goli otokSvaki sedmi dan je nedelja
Pa i na robiji.
Šest dana radi
A sedmi dan posveti Gospodu bogu svojemu!

Svaki onaj koji radi puno radno vreme
Posvetiće sedmi kome bilo
Samo
Neka mu dobro plati!

Oni koji rade šest punih dana
Srećni su što imaju sedmi za odmor.
Oni koji ništa ne rade
Nesrećni su!

Mi u Rupi radimo šest dana
A sedmi dan
Posvećujemo
Vaškama.

Ja nisam imao vaške
Pa sedmi dan
Nisam imao kome da posvetim
Bio sam nesrećan!

A bog je stanovao vrlo visoko!

-Neimenovani autor sa Golog Otoka-


NATO vs. Serbia

by admin

meciBrutalna mehanička sila

Bestijalne horde

NATO zveri

NATO monstrumi

Krvožedni agresori

Fašističke NATO falange

Zločinačka NATO alijansa

Zlikovačka NATO armada

Razularena soldateska

Gospodari rata u ubilačkom carstvu

Tomahavk demokratija u ratničkoj avanturi

Divljačka četa

Gigantski mesožderi

Silnici liliputanskog mozga

Gnusobe novog poretka

Mongoloidni monstrumi

Mongoloidni konglomerat

Samozvani apostoli demokratije u ulozi najopasnijeg ubice

Biznismeni sa puškama

Ružna istorijska uspomena

Galerija Frojdovih tipova

Veštice NATO-a

Silom opijeni manijaci

Krvožedni monstrumi-ubice i njihova propagandna mašinerija laži

Moćna medijska mašinerija predvođena turbo-manipulatorima Si-En-Ena

Zlikovačka bulumenta

Impotentni zlikovci

Sejači smrti

Jahači apokalipse

Mutanti

Regionalna vojna kamarila

Neopravdano razjarena pesnica

Izvitoperena metalna čeljust

Razulareno krdo divljih agresora

Podivljale horde bezumnih mandrila

Monstruozna međunarodna korporacija

Ratnička banda fašista

Gebelsovski uporni zlikovci

Propagandna krmad

Najveći vandali XX veka

Klintonove zveri

Razularena Klintonova bratija

Uterivači demokratije

Gansterske horde

Vazdušni pirati

Fašističke bitange

Čelični sejači smrti

Zločinački projektili

Belosvetski satrapi

NATO i njegovi trabanti

Vazdušni dželati

Bestijalni NATO piloti

NATO vrhuška

Neprijateljski zločinački NATO okupatori

Jurišnici NATO alijanse

Zločinačka armada NATO bulumente

Zlikovačke NATO horde

Zlikovački sejači razaranja i smrti

NATO kamarila

Vazdušne horde zločinačke NATO alijanse

Hladnokrvne noćne ubice

Mafijaške kamarile

Natovska paščad

Danas krdo belosvetskih manijaka ogrezlih u krvi počinje svoj vampirski bal


Porcupine Tree – Voyage 34 Phase 4

by admin

Well I never think that when I’m twenty-one, I’m twenty-one – I think of tomorrow or this minute… And hope there’s a tomorrow, ’cause I don’t like what’s going on in the world. I’m scared of that, more than drugs. I’m not afraid of them…
I’m just… I’m just scared you know?

In 15 years… the high school and college students… who are experimenting with LSD… will be running our institutions and guiding public policy.
Remember…, the college students who are using LSD and Marijuana today do not comprise a criminal class. They are not drug addicts seeking to escape…
They’re your best educated, your most creative, and your most courageous young people…
And like it or not, they’re going to build you a new civilization.

They’re maybe severely depressed, with suicidal tendencies, or maybe very serious suicide attempts, they’re maybe confused, wandering about, not knowing where they are… they’re maybe hallucinating, that is hearing voices or seeing things, or they’re maybe extremely anxious to the point of panic…

LSD helps me to remember or it helps me to forget (laughing), no, I don’t know…

In the last year, we’re told that perhaps a million Americans, most of them young people, have made the LSD experience part of their lives. Is this a social menace and a cause for alarm?
I don’t think so. I see nothing less than the speedy evolution of a new, indigenous religion.

Well I never think that when I’m twenty-one, I’m twenty-one – I think of tomorrow or this minute… And hope there’s a tomorrow, ’cause I don’t like what’s going on in the world. I’m scared of that, more than drugs. I’m not afraid of them…

 

Porcupine Tree - Voyage 34 The Complete Trip


Reč/dve o putovanju kroz večnost

by admin

 Mi, uglavnom nezadovoljni sobom, žalimo nad svojom sudbinom.Nerešive dileme(iluzije) odlažemo nadajući se da ćemo to sve prevazići olako.Nije lako.Teško je rešiti vekovni problem kuda ćemo se uputiti dalje.Srećni ili nesrećni,odlazeći dalje,mi savest plašimo padom i nestajanjem zauvek.Iskreno, moja savest mi ne dopušta da na takav način shvatam i prihvatam stvarnost i smrt. To je lični poraz pred sobom.

 Prilika da se preduzme nešto i odagnaju strahovi od neizvesne večnosti je na svakom koraku,svugde ,čeka na nas.Tog sam stava da se prave, istinske prilike dogode jedanput ili dvaput u majušnim našim životima.Taj uzani put nadanja
 treperi ,traži slobodu koja je oslobođena od  praznina unutar nas samih.Zato ponekad i nemam savet kako zakoraknuti prvi korak u beskonačnost. Stoga, u dilemi ostajemo za još neko vreme, sve dok nam se ne prikaže istinska svest  čistog razuma o nama.

my destiny -victor hugo

victor hugo


DIPTIH SVETIH

by admin

JASNO JE TO KOLIKO JE VERUJUĆIM LJUDIMA SVETOST POTREBNA.KAO UTEHA ,ZA POMOĆ OD BOGA ,OD SVETITELJA PREPODOBNIH,DA SE  PROBLEMI U STVARNOSTI  ODAGNAJU, KOLIKO JE TO MOGUĆE.
MOLITVA I UZDRŽANJE.TO JE RAZUMLJIVO ZA JEDNOG HRIŠĆANINA.

  IMA TIH LJUDI, KOJI SILOM RADE SVE U SVOM ŽIVOTU.PA ČAK SE I USUĐUJU DA SEBE UDOSTOJE I TIME ŠTO SE MEŠAJU U ŽIVOT SVETACA.RAZUME SE, DA JE HRIŠĆANSKI ŽIVOT TEŽAK I DA NIJE MILOSRĐE NEŠTO ŠTO SE KUPUJE U PRODAVNICI.ALI, NEMOJTE PREDLAGATI  LJUDE ZA SVECE KOJIMA MESTO TU NIJE! NEKI SU OD NJIH MNOGO UČINILI ZA CIVILIZACIJU.
ALI, NI ONI SAMI SEBE NE BI SVRSTALI MEĐU DOSTOJNE….. NE HULITE HRIŠĆANI….NAOPAKA JE TO VERA,KAO ŠTO I SLIKA GOVORI.