Monthly Archives: January 2014

Lightning & Snow – Woods Of Ypres

by admin

There was a flash of lightning, Followed by snow
In a moment of silence (for myself), After a shock to the soul

With a look of disbelief, Alone and numb to the cold
I knew the last moment had passed, Before enduring years of sorrow

There was a crack of electric light, coming down from a darkened sky
My dreams flashed before my eyes, as they were erased from my life.

There was a flash of lightning, Followed by snow
Twas just the moment of change, Before years of sorrow

The shock and awe, the fright and woe
I only had one life to live, and life said no.

The loss of love, has left me hollow
All bliss twists into pain, Where there was joy, years of grief have followed!

There was a flash of lightning, followed by snow
It struck my heart, only once…which made me want it more

The emptiness it left in me, will always need to be filled
For it will be there all the time, from now on, forever more.

There was a crack of electric light, coming down from a darkened sky
My dreams flashed before my eyes, AS they were erased from my life.

There was a flash of lightning, Followed by snow
Twas just a moment of pain, Before years of sorrow

The shock and awe, the fright and woe
And when I asked for a second chance, life said no.

Woods-Of-Ypres-David-Gold


Nostalgia – Jelena Perišić

by admin

Pred spavanje gutam

Stručnu literaturu nostalgia jelena perisic slika

Samo da nekako odagnam pomisao

Da se ulaz

U sifon crnila

Nalazi baš

Ispod mog jastuka.

Ruka koji tvori

Savršeni zagrljaj I koncentrične krugove na vodi

Nije tu.

Svetlost ispaljuje metak

Tačno na polovini mojih leđa

Koji se razleže kroz stomak

U vidu finih niti vunenog plina

 Potom izlazi kroz stomak

U vidu semena budućeg metka

Koji se odbija o okolni metal

I ulazi, ponovo, u nezaraslu ranu

Uvek kad mi nedostaje

Ono što imam.


All waiting for good – Marko Vlašić

by admin

The power of the small ones

Was always present

Established long ago

Presented to the reasons

Those knowing to control the big ones

Hold it

Smaller from the small ones never had it

Never had nothing

Except the ground and the children

They have bespoken the wars

Hunger and misery

by anger

But they couldn’t beat their own

It was bigger

It is the same today

Some have reached happiness by their characters

Grand and a bit less grand

 

By anguish and suffering

By hunger of making the dreams come true

They said

Where to go

And who to follow

Even the small obeyed while in power

Killed the grand

Torn them around the world

This act

Was a mistake

Of those small ones in power

Today they are all

Even though buried

Preserved in the texts

Risen and happy around the world

zdzislaw_beksinski

zdzislaw_beksinski

 


You will weep in public – Marko Vlašić

by admin

Weep in public
For all to see
For all to feel
What lies on you soul

Weep in public
It will get better
You will be lighter to yourself
Prouder of your small life
Here on earth

Weep for your destiny sometimes too
Your flaw not to love thy neighbor
Since the moment will be waiting for you
The flash of charms
And the joy of knowledge

Francisco Goya

Francisco Goya

 


Demonium – Dragan Zarić

by admin

Pod sjajem Boga, nepreglednih polja gde ne vidi se kraj,
gde je potok bistar a vetar blag i gde bejasmo ti i ja.
Večnost iza nas i pred nama večnosti trag,
govorili smo bez reči, sve smo znali, bez reči, ti i ja.

Srca sjaje, oči su bistre, muzika koja dopire sa nebesa,
ta treperava stvarnost je počela gubiti bistrinu,
sve je srušila jedna laž, laž je utrla put da sve postane pad,
Demonium, Demonium, prokleta priroda čoveka, greh i smrad.

 

Gustave Dore

Gustave Dore

 

 


Pismo Branka Miljkovića upućeno književnom kritičaru Petru Džadžiću

by admin

Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.

 

Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni.

 

Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema tko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao!

 

Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao prije nego sam Nju zavolio, ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva, koji ima jedan povlašten položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrijednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pjesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgorio. Poraz ne može biti pobjeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umijem pisati. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće.

 

Sjećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih “Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik”. Tek sada vidim koliko je to točno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je posljednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne vjerujem da ću je nadživjeti.

 

Želi ti sve najbolje

 

Branko

 

P.S. Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocjenjive vrijednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počet ću da mislim o smrti. Ponoć je. Doviđenja.

 

Bjankinijeva 11., Zagreb

 

Branko Miljković (1934. – 1961.)


Svedok sa Elbe – Snežana Nikolić

by admin

Polje kristala, polje kopača rovova
iscrpljeno kišom, njena je volja:
oduzeti misli o ljudima, misli o šetnji uljeza
zbog kasnih smokava koje su zaklale bika,
sklonile krv: nesposobnost da se ćuti,
nesposobnost da se kaže, pratim šum smrtonosnih
kapljica u gromadama, koje se sabiraju i iščezavaju,
jedino što mogu između sebe i poezije,
voleti ih na odstojanju

Drezden pluta poput velike ribe iz pepela
čija nas so prisvaja, topi i pretvara
u događaj na stubu, svedoci smo
crnog oka Elbe na dočeku ravnoteže
(bal za glavu ruskog hrta,
bal za glavu ribara koji mora ostati budan) večno, ili

nećemo dosanjati ovo hodanje po ivici,
(srce nam isparava u odmaranju od predmeta),
čekamo da nas sprovede do poljupca (primirja)
između vremena i vremena kad je sneg i noć plava
(fotografija obrana iz zaboravljenog stakla),
kad se čuje Kaćuša, potopljena harmonika
u crno oko Elbe
(susret dve lepote od kojih jedna plače),
slušaj kako se obnavlja, pluta

poljem mehurova, poljem razbijenih metafora,
slabi smo (Andrej nije progovorio tri dana)
zbog reči puževa, iz oštećenih sećanja
osloboditi crte lica u crno oko Elbe,
i još je naum sirovih mrlja: podići
svemir,
skinuti prašinu sa ružinih latica,
jedno dete upravo stupa u vrt i želi
poći za svim onim što je izronilo
između dve nesanice.

Anna Aden

Anna Aden

 

 


Nesmiraji – Snežana Savkić

by admin

 Više nije bilo važno to što sambijski dečaci piju semenu tečnost starijih pripadnika plemena, što je Robert Lanza potvrdio teoriju biocentrizma po kojoj smrt uopšte i ne postoji, a još manje je postalo važno to što je kolibri “najživlja” ptica čije srce proizvodi 1200 otkucaja u minuti. Frank je vec tri sata ležao mrtav u svojoj postelji umotan zgužvanim papirima novina kao što je uvek i voleo raditi. To su uglavnom bile rubrike novih političkih situacija, izgubljenih mečeva i morbidnih ubistava supružnika, ulepljena džemom, mašću, voskom i uvek sa istim rečima na svakoj stranici koje je neumorno ispisivao markerom boje indijskih oraha: Dapatkan dalam gambar. Niko u kraju nije znao značenje tih reči, ali one su, na neki način postale njegov znak, deo suštine koji je ostao neizgubljen, uguran u međusrodstvo Frenka i njegovog detinjstva, Frenka i njegove starosti… Frenka i Frenka. Često je govorio da ide mokrim ulicama oblepljen rubrikama iz novina samo da bi pokazao kako i najmanja kapljica hladne jutarnje kiše može nagrizati reči, kako je lako sprati svaku izgovorenu misao sa ljudskog obraza na koji se ona sakrila uporno bežući sa usana. I tako, idući uskim ulicama osećao je kako se crna boja polako sliva sa hartije i boji njegove ruke. Tada bi čuo kako se vraća… nije znao gde, ali bio je to Povratak. Gubio je kožu i mogao videti kako mu svaka arterija neumorno pulsira, kako se kida, a onda ponovo veže u splet mrtvih i dečijih čvorova, formirajući nekakav rukopis, slova na nepoznatom pismu i jeziku, koja nije mogao protumačiti, ali ih je mogao pretvoriti u sliku….
…U pozorištu je bilo mračno….. Dečak je grčio svoje ruke koje se nisu mogle zagrejati u ogromnoj Sali ehova, koja već odavno nije bila u funkciji. Još uvek su se mogle videti stare prašnjave lutke, statue, kostimi i pocepane zavese, slike nekadašnjih vlasnika kupljene na aukcijama i po antikvarnicama, ali i fotografije na kojim su se uvek nalazila dva lika. Činilo mu se da jedan od njih pripada upravo njemu. Zato je uvek voleo satima sedeti ispred fotografije na kojoj je mogao posmatrati Igru decaka i nepoznatog čoveka bez lika. Pokušavao je zatvoriti oči i ucrtati svoje dečije crte lica u njegovo naličje, ali bezuspešno. Njegovo lice uvek je ostajalo bledo, izbrisanih očiju, prelomljenih obrva, sa nekakvim sitnim naznakama usana i brade. I ovaj put osetio je svu nasladu bespomoćnosti. Klonuvši telom, ležao je, poput fetusa, zgrčen na hladnom podu bine, pokusavajući zmureći da dozove nešto izgubljeno, da ponovo spoji pertle koje , srameći se, nije naučio vezati ni u svojoj desetoj godini. I zaista, u probuđenim mislima, osećao je kako, spajajući se u harmoniju oblika, i zvuci i reči izjednačavaju svoja značenja formirajući glas. Njegovo telo postajalo je sve mokrije, i sam je postajao voda koja se ulivala u čvor, crna poput katrana tek razlivenog po drumovima.
Vise nije bilo važno to što nijedno drugo biće ne može da živi načinom na koji živi ptica, to sto naučnici tvrde da ljudska bića po teoriji o kosmičkim česticama, žive u nekakvoj vrsti Matriksa, kao ni činjenica izumiranja maloljudnih plemena poput Himba u Namidiji. Ni dečaka, baš kao ni fotografije više nije bilo. Ljudi su uzaludno iznova pretraživali zgradu starog pozorišta znajući za omiljeno mesto ovog desetogodišnjeg dečaka. Na starom, drvenom stolu, u centru bine, nalazila se sveća sa koje je beli vosak neumorno kapljao, ispisujući na starom papiru identične redove koji su ponavljali: Dapatkan dalam gambar. Možda su ih senke i mogle videti…

Puls

Puls


Branik

by admin

Njima nisu potrebne knjige
Niti katedra
Njima dajte sunca i nekoliko hektara zemlje
Videćete
Na tom mestu
Oni će sačuvati sebebb
Decu donositi
Slobodu obnavljati
I prikazivati sva dela
Sve radosti
U svojoj istini
Pod suncem i sjajem zvezda


Gde je gospodar gozbe ? – Sveti Vladika Nikolaj Velimirović

by admin

 Na grudima lešine konjske orao stoji i jede.Na grudima orla vreme stoji i jede.Na grudima vremena večnost stoji i jede.

 Hiljade posmatrača – sa svojim orlom na grudima -gledaju i vide deo slike; jedva deset od hiljade vide drugi deo ; a jedva jedan od deset vide treći deo. Među hiljade ah i jaoh je čuti najređi usklik vidovitog : Eno,nad večnošću,gospodara gozbe!

Sveti Vladika Nikolaj Velimirović

Sveti Vladika Nikolaj Velimirović