Monthly Archives: December 2013

Noć skuplja vijeka – Petar Petrović II Njegoš

by admin

Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.
Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,
pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;
na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,
mušice se ognjevite ka komete male roje.
Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.
Čuvstva su mi sad trejazna, a misli se razletile;
krasota mi ova boža razvijala umne sile.
Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,
al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;
pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi
dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledim plavi,
O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,
te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!
Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze
na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze!
Rasprsne li pupulj cv’jetni ali kane rosa s struka –
sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;
zatrepte li tice krila u busenju guste trave,
strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.
Trenuć mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –
zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!
Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,
od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;
zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,
ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.
Ustav’ luno, b’jela kola, produži mi čase mile,
kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.
Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kv bog veli,
uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.
Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.
Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!
Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati
što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može!
Malena joj usta slatka, a angelski obraščići –
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!
Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,
dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;
crna kosa na valove niz rajske s igra grudi…
O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!
B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima
no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima
na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne gledim,
kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl’jedim.
Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,
k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;
znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave…
Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.
Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!
Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!


Dani 1903. – Konstantinos Kavafis

by admin

kavafisNisam ih više našao-tako brzo izgubljene
oči pune poezije,bledo lice
u noćnoj ulici…..
Nisam ih više našao-bejahu moji samo
zahvaljujući sreći,a tako sam ih lako izgubio.
Posle sam žudio u groznici.

Oči pune poezije,bledo lice
i te usne.
I nisam ih više našao.


Crno i belo nisu boje – Dragan Zarić

by admin

Crno i belo nisu boje, sivo je boja,
vidim je kada šetam gradom, posivela lica ljudi,
sivi trotoar koji promiče dok gazim njim,
siva je i zora koja dolazi,
dok sive duše vraćam se iz rudarskog grada kući,
sivilu.

Crno i belo nisu boje, siva su nadanja,
ljudi koje poznajem nose svoje breme,
kažu teško nam je, nema sreće, gazi nas život.
Sive duše nemaju budućnost,
znaju da ih čeka najgori mogući svršetak,
crno nije boja, crno je ono što je naš kraj,
belo je bezlično, izmešano sa crnom…vodi ka…
sivilu.

Max Klinger The Isle of the Dead

Max Klinger The Isle of the Dead


Javno ćete plakati

by admin

220px-Ivan_the_Terrible_&_son_-_detailJavno plačite
Da svi vide
Da svi osete
Šta vam je na duši

Javno plačite
Biće bolje
Bićete sebi lakši
Ponosniji na svoj maleni život
Ovde na zemlji

Oplakujte ponekad i svoju sudbinu
Svoju manu da ne volite bližnje
Jer dočekaće vas taj trenutak
Odbljesak prelesti
I radost saznanja


Predictions – Dragan Zarić

by admin

Osećam da nešto nije u redu,
Predictions…sve si dalja i dalja.

Jednom postojao je 4th floor,
ali prestao je da postoji, nova lica, novi ljudi.

Osecam da bliži se kraj, vidi se to,
ne treba da budeš genious da shvatiš kada ti se ljubav gasi.

Hodaš dugo, dani se smenjuju u mesece, dugi su, predugi,
leto u zimu, zima u leto, leto u zimu, godine,
tako to ide, tako mora,
na kraju samo ostaje gorak ukus u ustima,
Predictions are true.


Pepeo i san – Marko Vlašić

by admin

Sutradan u zoru
Bez boja i ukusa
Belina jutarnja
I znoj preki

U trenu
Radost i očaranost ga obuze
Da sudba kleta donosi mu malo odmora
I san sav taj

Dočekavši san taj mili
Čovek mučenik
Pomišlja na ženu svoju i decu gladnu

Preko ramena rana
Metak i bol
Duboka telesna

Ratna izmaglica i haos ludački

Psi rata skrnaviše porod njegov
Razjapljena i žena i deca

Pogled ukočenog straha i grča
Većeg ne oseti
U duši bestelesnoj
Baš taj čovek
Što je pepeo pepelu
Jad i čam
Od života tog
U snu predao

serb


Sada je sve mrak – Dragan Zarić

by admin
Jean Michel Basquiat

Jean Michel Basquiat

Svetla, gase se,
kao gumicom obrisano je sve,
nema više slika, samo zvuci ostaju,
i težak uzdah, breme na grudima,
i bol, neprestana bol koja otupljuje.

Nisam više dete koje se raduje ljudima,
koje osmehom razoružava sumnju,
ne pružam više ruke, ne smejem se,
sve moje šanse, sva moja nadanja,
ostaju zakopana negde u uspomenama stradanja.

Sada je sve mrak,
lica ogrubela i siva, čuje se krik a ne glas,
gledam negde u daljinu, nema Sunca,
čelicno sivi oblaci, ne može kroz njih zrak,
svemu je kraj, sada je sve mrak.


Sakloni – Marko Vlašić

by admin

Zaštiti me od njih
Sakloni me od njih

Ja se borim da ne umrem
Jer Oni čekaju moju smrt
Čekaju da im padnem šaka

Voleli bi da me vide osakaćenog
Prepolovljenog u očaju
Umrtvljenog i prepuštenog

Neprestano dolaze po slabe
Otimaju nejake
Otimaju javu i san
Otimaju nadanja

Zaštiti me od njih
Od umobolnih i besnih
Od poganih nesavesnika
Od podanih Njemu

Pogledaj moje suzne oči
Moju savest nemirnu
I daruj mi snage
Da priđem Ti
Da Ti se poklonim
Da iskupim se
Da okrepim se
Da nastavim dalje
Smirenog srca
U večnost blagu

Nikolai Nikolaevich Ge - Christ Head

Nikolai Nikolaevich Ge – Christ Head


Preživećemo – Dragan Zarić

by admin

Preživećemo,
nastavićemo prosti zbir udisaja i izdisaja,
i tako će biti do krajnjeg rezultata.

Ostaće samo ožiljci,
njihov broj će se uvećavati na srcu,
srazmeran broju ljudi,
koji odlaze iz našeg života.


Dreaming of Li Po – Tu Fu (712 – 770)

by admin

After the separation of death one can eventually swallow back one’s grief, but
the separation of the living is an endless, unappeasable anxiety. From
pestilent Chiang-nan no news arrives of the poor exile. That my old friend
should come into my dream shows how constantly he is in my thoughts. I fear
that this is not the soul of a living man: the journey is so immeasurably far.
When your soul left, the maple woods were green: on its return the passes were
black with night. Lying now enmeshed in the net of the law, how did you find
wings with which to fly here? The light of the sinking moon illumines every
beam and rafter of my chamber, and I half expect it to light up your face. The
water is deep, the waves are wide: don’t let the water-dragons get you.
All day long the floating clouds drift by, and still the wanderer has not
arrived! For three nights running I have repeatedly dreamed of you. Such
affectionate concern on your part shows your feelings for me! Each time you
said goodbye you seemed so uneasy. `It isn’t easy to come’, you would say
bitterly; `The waters are so rough. I am afriad the boat will capsize!’ Going
out of my door you scratched your white head as if your whole life’s ambition
had been frustrated.
The Capital is full of new officials, yet a man like this is so wretched!
Who is going to tell me that the `net is wide’ when this ageing man
remains in difficulties? Imperishable renown is cold comfort when you can only
enjoy it in the tomb!